dc.description.abstract | Refleksivni domen osobe, lokovsko sopstvo, tradicionalno se smatra jedinstvenim,
samosadržavajućim središtem svesti, koje poseduje i autonomnu moć da deluje u svetu
oko sebe (Geertz, 1983; Locke, 1690/1999; Sampson, 1985). Ovakav model sopstva snažno
će uticati na autore koji su odlučujuće oblikovali psihologiju ličnosti u XX veku (na primer,
Adler, 1924/2014; Erikson, 1968/1994; McAdams, 1985; Rogers, 1951). Iako se u savremenom
diskurzivnom pristupu tretira kao socijalna konstrukcija, sopstvu se i dalje pripisuje funkcija
pred-iskustvenog ujedinitelja psihičkih procesa i funkcija u celovitost koja je prisutna u
iskustvu kao osećaj nečije jednosti sopstvenog bića (Harré, 1998). Međutim, pojedini autori
počinju da ukazuju na to da koncept ljudske subjektivnosti u kome se insistira na skladu
uspostavljenom kroz centralizovani poredak odražava vrednosni ideal zapadnih društava, pa
je prema tome kulturno i istorijski situirana pojava (Sampson, 1989). Ovakve kritike utiru put za
snažniji uticaj argumenata koji dolaze iz tri različite tradicije, Džemsovog pragmatizma (James,
1890/1983), Bahtinove polifonije (Bahtin, 1967) i socijalnog konstrukcionizma (Gergen, 1991;
2009). Zajedničko za sve njih je uverenje da je sopstvo decentralizovano, otvoreno, socijalno
zasnovano, dinamično, promenljivo i kontekstualizovano. Najsnažniju sintezu doživeće ove
ideje u teoriji dijaloškog sopstva (Hermans & Kempen, 1993). | sr |