dc.description.abstract | Teorijske osnove i poreklo pristupa. Kolektivni rad sećanja je kritičko-diskurzivna
metodologija koja se zasniva na kolektivnoj analizi ličnih zapisanih sećanja (Onyx & Small,
2001). Nju je osamdesetih godina prošlog veka razvila grupa autorki iz Nemačke, predvođena
sociološkinjom Firgom Haug, koje su formirale Frauenformen i pisale za marksistički časopis
Das Argument. Tema njihovog projekta bila je istraživanje seksualne socijalizacije žena, na
osnovu analize svakodnevnih životnih praksi i življenog iskustva kroz koje telo žena postaje
seksualizovano (Haug et al., 1987). Krajnji ideal takvog istraživanja bio bi emancipacija i
oslobođenje žena u odnosu na opresivne obrasce patrijarhalnog društva, kroz prikazivanje
toga kako se individualno iskustvo i identitet konstituišu u diskursima koji su u isto vreme
konstitutivni za postojeći socijalni poredak. Projekat je nastao kao odgovor na nezadovoljstvo
tog kolektiva žena dominantnim teorijama socijalizacije u sociologiji i psihologiji, kroz kritiku
strukturalističkih i determinističkih objašnjenja ljudske subjektivnosti s jedne, i individualističkih
objašnjenja s druge strane. Marksizam je takođe podvrgnut kritici, zbog neprepoznavanja
ženskog iskustva i rada u domaćinstvu (eng. domestic work) kao posebnog oblika društvene
proizvodnje, na kojoj se temelji reprodukcija društva. Pomenuti pravci najviše su kritikovani zbog
objektifikacije žena u ovim disciplinama, kao i zanemarivanja učešća žena u socijalizacijskim
praksama. Drugim rečima, prema ovim teoretičarkama, žene takođe reprodukuju društvo koje
ih potlačuje (patrijarhalno, heteronormativno), time što nereflektovano prisvajaju norme i
učestvuju u praksama kojima su potlačene. Friga Haug ovaj proces naziva subjektifikacijom i
definiše ga kao „proces kojim pojedinci ugrađuju sebe u društvene strukture koje oni svesno
ne određuju, ali kojima se podređuju“ (Haug et al., 1999: 59). Drugim rečima, mi aktivno
prisvajamo socijalne strukture i odnose, „nosimo ih, osmišljavamo ih, zaplićemo se u njih, i
kroz to postajemo ko smo“ (Stephenson, 2005: 35). Procesi socijalizacije i subjektifikacije su
uzajamni. | sr |